Memoari, an homage to the memories. Gallery VN, Zagreb, 2013
Kada se prisjećamo nečega što čuvamo pohranjeno u svom pamćenju, što ima snagu nasmijat nas do suza, izmamiti samo osmijeh, izazvati bol ili sjetu, započinjemo igru sjećanjima. Na igru može pozvati predmet koji brižno čuvamo, glazbena melodija, miris djetinjstva, susret sa starim znancem, odlazak na tavan, crtež pohranjen na dnu ladice, stara čestitka, okusi jela ili što drugo što podsjeća na kakav značajan događaj ili posebnu osobu. Kaže se da ljudi čuvaju uspomene jer se ne mijenjaju ni onda kad se čovjek promijeni. Valentina Stepan, međutim, u svom radu ne preuzima spomenuti romantičarski pristup uspomenama, već kroz svoje djelo pokazuje da su uspomene oslonac i škrinja u kojima treba potražiti nove životne zadaće i situacije.
Ono što prizovemo u svoje misli sjećajući se prošlih vremena jesu uspomene. One su trajni okidači koji vode u drugu dimenziju – u prošlost ili budućnost. Po njima smo sasvim posebna stvorenja u svemiru, ne treba nam vremeplov ili magični portal da bi u svojim mislima rekreirali nešto ili nekog značajnog za naš život. Uspomene vode u budućnost, jer sve što proživljavamo utječe na buduće odluke. Talozi uspomena formiraju našu ličnost, kreiraju naš identitet i kadšto presudno utječu na naše životne odabire. Osvrnemo li se na uspomene, u njima ćemo zapaziti obrazloženje zašto smo danas baš ovdje i zašto ćemo sutra učiniti baš to nešto, a ne nešto drugo. One su trajni svjetionici da vrijeme leti i da je sva punina života u stvaranju…
…stvaranjem stvaramo uspomene…
Valentina Stepan je podigla spomenik uspomenama svojim radom, nazvavši ga „Memoari“, što nije slučajno jer su memoari zapisi sjećanja. Umjetnica se za hommage uspomenama napajala na samom izvoru gdje je sve započelo: na uspomenama iz djetinjstva. Obzirom da ju je obitelj, još kao malo dijete, bodrila i podupirala da pronađe sebe, da stvori svoj svijet i svoje uspomene, već je kao mala na zidu obiteljskog stana u Rijeci slobodno šarala dajući naslutiti čime će se baviti kada odraste. S vremenom su njezini crteži postajali sve bolji, pregledniji i promišljeniji izrastajući kroz njezino školovanje sve do danas, kada nam kroz izložbu prezentira koncept „Memoara“ za koji kaže:
Te memorije su uspomene, znanja, pročitani tekstovi, sjećanja, fotografije i ostale različite životne zabilješke. Sakupljene memorije pohranjene su u ovom radu, apstrahirane i komprimirane te poput “tetrisa” složene na zidove, pod, namještaj…
Tekstil , koji je svjedok mnogih životnih situacija, postaje materijal za ovaj rad, a čine ga istrošeni ili odbačeni komadi tkanine koja je pripadala autorici, članovima njezine obitelji, prijateljima, poznanicima, ali i tkanine donirane iz prašnjavih skladišta nekadašnjih pogona za proizvodnju odjeće. Taj je tekstil proživio svoj život postavši višak namijenjen za otpad. Međutim, ovim umjetničkim djelovanjem, tekstil pun iskustava, je recikliran i započinje novi život. Autorica tkanini, što pripada prošlom vremenu, daje novi oblik zbog unutrašnje potrebe da kroz umjetničko djelo pretoči uspomene, svoje ideje, promišljanja odnosno samu sebe:
Ne mogu reći kako sam ja svim tim materijalima bogate povijesti, bogatih iskustava, dala novu šansu, novi život, nego upravo suprotno, tekstil se meni pružilo i pomogao mi da zaokružim sva promišljanja i stvorim nešto novo…
Na neki način ovaj rad autorica smatra i site-specific-om, obzirom da je konceptualno osmišljen upravo za navedeni prostor. Tekstil-kolažem obložen je dio zida, poda galerije, no također je aplicirano na pokoji komad namještaja čitaonice, kako bi posjetitelji prostora neminovno postali direktni sudionici u izravnom kontaktu s radom. Pri dnu komponira rad od razigranih, sitnih komada krpica, a prema vrhu od jednostavnijih, većih ploha, prateći time redoslijed crteža u “spomenaru” - zidu riječkog stana, na kojem su se nizali red po red dječji crteži prerastajući u prepoznatljive prizore i motive.
Crteži iz djetinjstva vraćaju umjetnicu njezinim korijenima, podsjećajući je tko je i čemu teži. Svatko ima priliku pretvoriti sjećanja u najbolje što zna i pritom ostati osjetljiv na svijet koji nas okružuje, da proživljeno ne odbacimo već mu podarimo novi sjaj, da recikliramo i prilagodimo novom kontekstu, novim životnim događajima, baš kao što je to Valentina učinila sa starim tkaninama. Kada promatramo njezin rad prepustimo mu da nam kroz njega progovori:
Kada bi ih mogli čuti, tkanine – velike i male, jednobojne i s uzorcima – to bi bio zvuk zbira misli.
Prepustite se žamoru misli i slušajte memoriju materijala.
Ivana Hrebak
Ono što prizovemo u svoje misli sjećajući se prošlih vremena jesu uspomene. One su trajni okidači koji vode u drugu dimenziju – u prošlost ili budućnost. Po njima smo sasvim posebna stvorenja u svemiru, ne treba nam vremeplov ili magični portal da bi u svojim mislima rekreirali nešto ili nekog značajnog za naš život. Uspomene vode u budućnost, jer sve što proživljavamo utječe na buduće odluke. Talozi uspomena formiraju našu ličnost, kreiraju naš identitet i kadšto presudno utječu na naše životne odabire. Osvrnemo li se na uspomene, u njima ćemo zapaziti obrazloženje zašto smo danas baš ovdje i zašto ćemo sutra učiniti baš to nešto, a ne nešto drugo. One su trajni svjetionici da vrijeme leti i da je sva punina života u stvaranju…
…stvaranjem stvaramo uspomene…
Valentina Stepan je podigla spomenik uspomenama svojim radom, nazvavši ga „Memoari“, što nije slučajno jer su memoari zapisi sjećanja. Umjetnica se za hommage uspomenama napajala na samom izvoru gdje je sve započelo: na uspomenama iz djetinjstva. Obzirom da ju je obitelj, još kao malo dijete, bodrila i podupirala da pronađe sebe, da stvori svoj svijet i svoje uspomene, već je kao mala na zidu obiteljskog stana u Rijeci slobodno šarala dajući naslutiti čime će se baviti kada odraste. S vremenom su njezini crteži postajali sve bolji, pregledniji i promišljeniji izrastajući kroz njezino školovanje sve do danas, kada nam kroz izložbu prezentira koncept „Memoara“ za koji kaže:
Te memorije su uspomene, znanja, pročitani tekstovi, sjećanja, fotografije i ostale različite životne zabilješke. Sakupljene memorije pohranjene su u ovom radu, apstrahirane i komprimirane te poput “tetrisa” složene na zidove, pod, namještaj…
Tekstil , koji je svjedok mnogih životnih situacija, postaje materijal za ovaj rad, a čine ga istrošeni ili odbačeni komadi tkanine koja je pripadala autorici, članovima njezine obitelji, prijateljima, poznanicima, ali i tkanine donirane iz prašnjavih skladišta nekadašnjih pogona za proizvodnju odjeće. Taj je tekstil proživio svoj život postavši višak namijenjen za otpad. Međutim, ovim umjetničkim djelovanjem, tekstil pun iskustava, je recikliran i započinje novi život. Autorica tkanini, što pripada prošlom vremenu, daje novi oblik zbog unutrašnje potrebe da kroz umjetničko djelo pretoči uspomene, svoje ideje, promišljanja odnosno samu sebe:
Ne mogu reći kako sam ja svim tim materijalima bogate povijesti, bogatih iskustava, dala novu šansu, novi život, nego upravo suprotno, tekstil se meni pružilo i pomogao mi da zaokružim sva promišljanja i stvorim nešto novo…
Na neki način ovaj rad autorica smatra i site-specific-om, obzirom da je konceptualno osmišljen upravo za navedeni prostor. Tekstil-kolažem obložen je dio zida, poda galerije, no također je aplicirano na pokoji komad namještaja čitaonice, kako bi posjetitelji prostora neminovno postali direktni sudionici u izravnom kontaktu s radom. Pri dnu komponira rad od razigranih, sitnih komada krpica, a prema vrhu od jednostavnijih, većih ploha, prateći time redoslijed crteža u “spomenaru” - zidu riječkog stana, na kojem su se nizali red po red dječji crteži prerastajući u prepoznatljive prizore i motive.
Crteži iz djetinjstva vraćaju umjetnicu njezinim korijenima, podsjećajući je tko je i čemu teži. Svatko ima priliku pretvoriti sjećanja u najbolje što zna i pritom ostati osjetljiv na svijet koji nas okružuje, da proživljeno ne odbacimo već mu podarimo novi sjaj, da recikliramo i prilagodimo novom kontekstu, novim životnim događajima, baš kao što je to Valentina učinila sa starim tkaninama. Kada promatramo njezin rad prepustimo mu da nam kroz njega progovori:
Kada bi ih mogli čuti, tkanine – velike i male, jednobojne i s uzorcima – to bi bio zvuk zbira misli.
Prepustite se žamoru misli i slušajte memoriju materijala.
Ivana Hrebak
